Think Different
Glas slobodne Posavine!

Zašto Dragan Čović i njegovi lokalni šerifi moraju postati dio prošlosti

Malo školovaniji bravar od Tita

0 824

Za vrijeme poznatih Punskih ratova između Rima i Kartage nastala je glasovita rečenica „Ceterum censeo Carthaginem esse delendam“ (Uostalom mislim da Kartagu treba razoriti). Rimski senator Katon Stariji je svaki svoj govor za vrijeme rasprave o ratu s Kartagom završavao spomenutim riječima.

Na koncu su Rimljani 146. godine prije Krista to i učinili. A učinili su to jer je postojala velika opasnost da Kartaga razori Rim.

Ovaj povijesni događaj mi pada na um zadnjih dana dok razmišljam o tome kako je nužna obnova unutar samoga HDZ-a Bosne i Hercegovine.

Duboko sam uvjeren da diktatura Dragana Čovića i njegovih lokalnih šerifa nije moguće razoriti sve dok ne izgube izbore.

Onaj tko je dugo vremena na vlasti i tko samovoljno kreira politiku, ali nažalost i javni život, nije sposoban shvatiti što je bit demokracije.

Korupcija i samovolja postaje odlika svih koji predugo vladaju. Čitavo njihovo vladanje se nakon određenog broja godina pretvara u obranu vlastitih promašaja. A od promašaja napraviti uspjeh nije teško kad nema opozicije i kritičke mase. Kad su usta zatvorena svima, kad vlada strah za radno mjesto, strah od toga da li će ti se dijete po završetku škole moći zaposliti, tada prestaje svaka kritičnost. Tada vlada ona ista jeziva situacija koju poznajemo iz doba komunizma.

Kako se očajna agonija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ne bi nastavila, kako ne bi odlazili najplemenitiji i najsposobniji kadrovi, jer je posao predodređen za poslušne, krajnje je vrijeme da se među Hrvatima uspostavi dijalog. A on je nemoguć sve dok HDZ vode Dragan Čović i njegovi poslušnici. Tek svrgavanje Dragana Čovića i njegovih poslušnika s vlasti daje mogućnost za novi početak, daje priliku mlađim čestitim ljudima unutar HDZ-a da uzmu konce u svoje ruke i potraže koaliciju sa svim drugim domoljubnim političkim opcijama za dobrobit svog naroda.

Duboko sam uvjeren da će im pobjednici na budućim izborima među Hrvatima i pružiti. Bio mi je užitak slušati mladog gradonačelnika Domaljevca dok pojašnjava da ne želi vlast samovolje niti svoje stranke, ako pobjede, nego da je spreman pružiti svima ruku izmirenja na dobrobit hrvatskog naroda u BiH.

Takvo razmišljanje ohrabruje i daje nadu, jer ne prezire druge niti ih ima namjeru ucjenjivati, nego razmišlja o vladi zajedništva najboljih, kako bi se napokon stalo na kraj iseljavanju. Jer ono što se s hrvatskim narodom već desetljećima događa sliči katastrofičnim događanjima u Africi i Aziji, gdje sela ostaju bez mladih.

Ako Dragan Čović, koji sve više svojim intrigantskim sposobnostima i izobrazbom podsjeća na bravara iz Zagorja, ne padne, past će hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Priča o tome kako nemamo alternative, koja se može često čuti i od strane ponekih klerika koje sudbina vlastitog naroda i ne zanima previše, podsjeća na nekadašnje priče o tome kako su Tito, Staljin i drugi partijski drugovi nezamjenjivi.

Istina Dragan Čović sa svojim poslušnicima ne ubija fizički, ali ubija dušu i volju hrvatskog čovjeka  za životom. Iz razgovora s podosta ljudi, pa i onih iz HDZ-a, shvatio sam da se zavičaj ne napušta samo zbog nedostatka posla nego i zbog poniženja, jer mnogi ne mogu podnijeti to da im isti ljudi, bez ikakvog političkog i moralnog profila, određuju sudbinu dvadesetak godina. Beznađe, poniženje i osjećaj nemoći pred razularenim nepismenim funkcionarčićima HDZ-a lomi volju za životom. Mnogi odlaze kako bi negdje drugdje potražili nadu, osjećaj vrijednosti, kako bi mogli biti ponosni sami na sebe, kako im se djeca ne bi sablažnjavala nad njihovom nemoći.

Nema ništa gore od stanja u kojem čovjek osjeća da gubi dostojanstvo, da postaje objekt manipulacije onih najprimitivnijih manipulatora.

Danas se u BiH događa ista ona tragedija koju su proživljavali hrvatski intelektualci i radnici slušajući priče polupismenog Mike Špilajka i drugova kako samo oni vole hrvatski narod, te da nitko ne može tako dobro kreirati njihovu budućnost poput njih. Doista su je „dobro“ kreirali. Doveli su svojom izdajom i nesposobnošću do krvavog rata koji je odnio tolike nedužne živote. Dragan Čović svojom retorikom, lažima i intrigama, svojom bolesnom željom da bude velik, podsjeća na partijski kadar iz bivše države. Neki kažu da se i ne čude tomu, jer je iz tog kadra i sam ponikao. Šteta što nije nešto od njihove sudbine naučio.

Danas ih se hrvatski narod sjeća kao polupismenih manipulatora, izdajnika i onih koji su svoju djecu dobro uhljebili.

Uostalom kapital u Hrvatskoj danas drže uglavnom djeca komunističkih partijskih funkcionara.

Kako mi reče jednom zgodom Dražen Budiša, dobili smo Hrvatsku, a oni kapital. A dobrim djelom su i mediji u njihovim rukama, jer su njihova djeca, za razliku od druge, imala priliku školovati se na prestižnim sveučilištima svijeta.

Zar nije isti slučaj danas s djecom funkcionara HDZ-a BiH. Sličan scenarij se odvija kod Bošnjaka i Srba.

Dok narod gladuje i tone u beznađe, djeca ponekih političara posjeduju već dovoljno kapitala u inozemstvu i za dvije do tri generacije.

Bilo bi mi drago da se  Bošnjaci i Srbi opamete, ali posebno bi me radovalo da sudbinu u svoje ruke preuzme hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dok nije u potpunosti nestao.

Nije mi jasno zbog čega biskupi uporno primaju Dragana Čovića? Zašto ne podrže nove ljude, kako u drugim strankama tako i u samom HDZ-u. Ne znam što je to Dragan Čović donio dobra hrvatskom narodu u BiH da bi bio nezamjenjiv? Što se to pomaklo glede hrvatske slobode, demokracije u BiH od kada on diktatorski vlada, okupljajući oko sebe samo poslušnike, ne zanimajući se da li su dorasli vremenu. A kako bi mogao tražiti sposobne suradnike čovjek koji sam nije dorastao vremenu.

Što to donose dobroga hrvatskom narodu njegovi susreti Dodikom? Ništa.

Dodik na taj način samo utvrđuje svoju poziciju i interese Srba, dok Bošnjaci na sve strane jasno pokazuju da žele ovladati Federacijom. Sposoban političar bi djelovao drugačije od Čovića. Učinio bi sve da među međunarodnim političarima pronađe ljude koji će mu pomoći u ostvarenju hrvatskih interesa.

Čović ne samo da ne poznaje takve ljude, on europske političare sustavno okreće protiv Hrvata šurujući s Dodikom.

Uvjeren sam da je Dodik puno sposobniji i lukaviji od Čovića.

Bojim se da su Hrvati, zahvaljujući dobrim djelom i kleru, Nulu proglasili spasiteljem hrvatskih interesa, nesposobna čovjeka digli u nebeske visine. Inače, kako shvatiti priču kako nemamo alternative.

Alternative ima uvijek, samo je treba prepoznati i prihvatiti. Ima je i u samom HDZ-u, i to jako puno, samo ne mogu od doći do izražaja od Čovićevih poslušnika. Uostalom  mislim (Ceterum censeo) da Dragan Čović mora otići, a s njim i oni njegovi poslušnici koji misle samo na podjelu kolača a ne na dobrobit svoga naroda. Njihov odlazak je preduvjet ostvarenja hrvatskih interesa u BiH.

U suprotnom, ako ponovno pobjedi sa svojom klikom, nestat će Hrvata ne samo u Posavini, Srednjoj Bosni, nego i u Hercegovini.

Hrvati, opametimo se, alternative ima uvijek. Uostalom, svi diktatori su svoju vladavinu gradili zaluđivanjem naroda kako im nema alternative.

Zar to nije činio i bravar Josip Broz?

Zar to ne čini danas malo školovaniji bravar Dragan Čović?

Autor: Dr. fra Luka Marković

Komentirajte

avatar
2000

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o: