Think Different
Glas slobodne Posavine!

Savka: Nepravedna žrtva Titovog režima ili grobar svetosti bratstva i jedinstva

Savka Dabčević-Kučar lider Hrvatskog proljeća

1 60

Dana 06. kolovoza 2018. godine obilježena je deveta godišnjica smrti Savke Dabčević – Kučar (1923.-2009.), osnivačice i doživotne počasne predsjednice Hrvatke narodne stranke (HNS) i jedne od najznačajnijih hrvatskih političarki.

Savka je bila predsjednica CK SKH (svibanj 1969. – prosinac 1971.) i u tom periodu se u samim partijskim redovima konstituirao nacionalno-kulturno-politički pokret pod nazivom “Hrvatsko proljeće” koji je tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije (političke, gospodarske i dr. reforme).

Početkom prosinca 1971., na sjednici Predsjedništva CK SKJ, J. B. Tito je ocjenio spomenuti pokret “kontrarevolucionarnim” i prisilio S. Dabčević-Kučar, M. Tripala i dr. da podnesu ostavke.

Nakon što je izaslanstvo Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata, položilo vijenac i zapalilo svijeće na njezinom posljednjem počivalištu na zagrebačkom groblju Mirogoj, predsjednik stranke Ivan Vrdoljak je u kraćem obračanju naglasio: “Svi mi u HNS-u od naše utemeljiteljice Savke smo naučili da je Hrvatska na prvom mjestu, ispred naših osobnih političkih karijera i ispred interesa stranke. Isto tako smo naučili da je u politici presudno imati viziju i slijediti tu viziju… Tako je ona u godinama Hrvatskog proljeća (1971.) oživjela ideju slobodne Hrvatske, da bismo tek 20 godina kasnije uistinu imali demokratsku i slobodnu Hrvatsku… I mi danas nastavljamo istim putem: ni lijevo, ni desno, samo naprijed.”

O tom periodu, kada je S. D. Kučar bila vodeća hrvatska političarka, V. Pusić je imala dobro mišljenje i nazivala ga “političkim podrijetlom HNS-a, a kojega karakterizira: vrijednost građanske slobode, legitimitet vlasti, koja dolazi od volje građana, a ne odozgo, i hrvatstvo kao samosvjest i moderniji identitet, a ne kao oblik patnje” (“Vjesnik”, 15.12. 2001.).

Tri godine kasnije V. Pusić je na političke procjene, da “HNS (s)kreće u lijevo”, izjavila, da ta “stranka želi biti predvodnik lijevog centra u okviru cjelokupnog hrvatskog političkog spectra”.

Pojašnjenja radi, V. Pusić je bila predsjednica HNS-a u periodu 2000.-2008. i 2013.-2017. a nakon raskola u toj stranci priključila se novoosnovanoj političkoj stranci “Glas”.

Domaće i strane (britanske) ocijene suštine “Hrvatskog proljeća”

Na temu “Hrvatskog proljeća” i reformnog pokreta 1969.-1971. bilo je više različitih skupova i individualnih medijskih istupa protagonista toga vremena sve u smislu da se otklone nejasnoće oko toga što je taj povijesni događaj ustvari značio.

Pojednostavljeno rečeno, uglavnom se došlo do tvrdnje: da nije bilo 1971, ne bi bilo ni hrvatske samostalnosti 1991. godine.

Iz tog vremena, pogotovo sada sa vremenske distance, može se smatrati prihvatljivim zahtijev – stajalište vođa “Hrvatskog proljeća” za punom ravnopravnošću republika u zajedničkoj državi posebno ekonomske, odnosno uspostavu stanja tzv. čistih računa (devizni režim, godpodarski odnosi i dr.).

Međutim, tamna strana “Hrvatskog proljeća” na što želim podsjetiti je, da se paralelno sa navedenim probudio hrvatski nacionalizam praćen antisrpskim raspoloženjem.

I to sam zapravo blago istaknuo, jer iz dokumenata britanskog Nacionalnog arhiva, koji je nakon trideset godina skinuo oznaku tajnosti, o tom vremenu je vidljiva slijedeća ocjena: “Hrvatski je nacionalizam od dirigiranog i mlakog postao izrazito jak, potom ekstreman i na kraju potpuno umobolan”.

Dalje se može iščitati, da je “Hrvatsko proljeće” bio period oživljavanja proustaških elemenata, posebno u i oko Matice Hrvatske kao i u redovima “hrvatskih sveučilištaraca” (tzv. hercegovački zid). Britanski veleposlanik u tadašnjoj Jugoslaviji Dugald Stewart u jednom od svojih obavještajnih izvještaja potpuno podržava Titovu ocjenu o tom vremenu, kada je izjavio: “Da su se stvari nastavile još samo šest mjeseci tokom kojim su krenule, vjerojatno bi došlo do ubijanja i građanskog rata”.

D. Stewart također ukazuje, da su “Savka Dabčević-Kučar i uže vodstvo uspjeli držati pod svojom kontrolom sav tisak u Hrvatskoj, u kojem se tijekom eskalacije nacionalizma nije javio niti jedan disonantan tekst”, nešto slično “staljinističkim metodama kontrole”.

Generalna ocjena službene britanske politike bila je, da “Hrvatsko proljeće” kao nacionalistički pokret ima dezintegracijska svojstva i da prijeti sigurnosti u regiji i zbog toga ga niti jedna velika svjetska sila nije podržala.

Osobno o “Hrvatskom proljeću” tragam samo za dokumentima stranog porijekla, za mene najprihvatljivijim, jer je očito da se “mi Hrvati ne možemo složiti što je i kakva naša bliska povijest”.

Do sada imam preko dvadeset snažnih dokumenata raznih pisanih stajališta svjetski poznatih politologa, sociologa i političara o tom vremenu i kako dosada stvari stoje dominiraju uglavnom negativni tonovi.

Nešto o odnosu Savke i jugoslavenskih tajnih službi

I kao što je D. Stewart za potrebe britanske obavještajne službe pratio politička događanja u Hrvatskoj, istu zadaću je o tim zbivanjima obavljala tadašnja Služba državne sigurnosti SRH (UDBA). Pokazala se podudarnost između nalaza te službe i britanskih ocjena, da je “Hrvatsko proljeće” bio period oživljavanja proustaških elemenata.

Prema mojim istraživanjima, Savka Dabčević- Kučar je kao predsjednica CK SKH putem “specijalnih informacija” Službe državne sigurnosti SRH bila informirana o svim štetnim i negativnim procesima (neoustaštvo, šovinizam i dr.) u okviru “Hrvatskog proljeća”, ali ona nije na tu temu povratno reagirala kao što je inače bio običaj na relaciji partija (SKH) – politička policija.

Naprotiv, ona je dala nalog da se isključivo pojača operativni rad prema nosiocima proibeovskih i unitarističkih snaga, kao glavnom sigurnosnom pitanju (slučaj Miloša Žanka, siječanj 1970.), dakle praktično odmahnuvši rukom na upozorenja o rastućem hrvatskom nacionalizmu. Nekako u isto vrijeme s tom njenom prioritetnom konstatacijom pojavili su se u Hrvatskoj pamfleti-letci sa proibeovsko-unitarističkim sadržajem nepoznatog skriptera, koji se koristio pisačom mašinom.

Savka je odmah svojim partijskim direktivama upregnula čitavu Službu državne sigurnosti prioritetno u pravcu otkrivanja skriptera spomenutog pamfleta.

S tim u vezi otvorena je operativna akcija pod kodnim nazivom “SAVA” (opaska aut. – ovim specifičnim podatkom barata se u redovima onih koji su od 1990. godine pa na dalje devastirali arhiv SDS SRH). Skripter nije otkriven, a akcija je navodno obustavljena s konstatacijom da se radi o “Savkinoj podvali”, t.j. “proizvodu iz njezine kuhinje”. Zapravo je planski i sračunato usmjerila Službu da se iscrpljuje na tada sporednim problemima.

Od tog momenta smjernice za rad Službe državne sigurnosti dolazile su od dr. Vladimira Bakarića.

Ovakav odnos S. Dabčević – Kučar prema prioritetu sigurnosnih problema je najplastičnije došao do izražaja prilikom posjete Tita Zagrebu 15. 9. 1971. godine kada je u svojoj zdravici u hotelu “Esplanade” negirao postojanje nacionalizma u Hrvatskoj, a to je rekao zato što je prethodno bio obmanut od frakcijske grupe u SKH na čelu sa tom isto Savkom.

U svojim memoarima pod naslovom “Sedamdeset prva – Hrvatski snovi i stvarnost“ (1997.) Savka Dabčević – Kučar kaže kako “izvještaji UDB-e nisu nikada bili podloga za njeno političko djelovanje”.

Inače, o postojanju spomenutih “specijalnih informacija” govore u svojim knjigama političari dr. Dušan Dragosavac: “Zbivanja i svjedočenja” i Jure Bilić: “Koja je to godina ‘71.”). Obojica su burne 1971. godine bili politički protivnici dr. S. Dabčević-Kučar.

Prvo ozbiljnije pojavljivanje Službe bezbednosti JNA (KOS) i njenog šefa generala Ivana Miškovića-Brka (1920.) osobno na hrvatskoj političkoj sceni veže se uz njihovu sigurnosnu procjenu, da je tzv. hrvatsko proljeće nacionalističko-šovinistički pokret, koji prijeti destabilizaciji avnojevske Jugoslavije.

U takovoj situaciji dovodi se u pitanje i buduća uloga i položaj Armije u jugoslavenskom društvu, pa general I. Mišković, kao čelnik KOS-a, a uz punu podršku Tita smatra potrebnim suzbiti takovu „kontrarevolucionarnu djelatnost“.

Iz memoara  Savke Dabčević-Kučar, koja je tada obnašala dužnost predsjednice CK SKH, o tom vremenu, a na sigurnosne teme, veoma šturo saznajemo, da je general Mišković vezano za političke procese u Hrvatskoj imao s njom 1971. godine u Zagrebu oko dvadesetak razgovora. O sadržaju razgovora Savka ne govori ništa, tek, da ih ima zabilježene u svojoj arhivi.

Već nekoliko godina  se najavljuju memoari generala Miškovića, pa bi bilo vrlo interesantno konfrontirati njihova viđenja tih susreta.

Dalje, Savka Dabčević-Kučar rezimirajući kaže, da je ”KOS inače bio izvan svake mogućnosti njenog utjecaja”, a da su do nje dopirale glasine, da je Josip Vrhovec, tada član Izvršnog komiteta CK SKH, njoj tada hijerarhijski podređen, bio blizak KOS-u.

Savki Dabčević-Kučar je posvećena emisija pod naslovom “Ruža Hrvatska”. (HRT, 04. veljače 2002.). O njoj su govorili bliski prijatelji i ostali poznavaoci njezina lika i djela.

Imra Agotić (1943. – 2012.), časnik JNA, koji je 1991. godine u činu pukovnika prebjegao u HV, u kojoj je kasnije stekao i generalski čin, te bio prvi zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) rekao je tada, da “su oficiri JNA hrvatske nacionalnosti bili pritajeno oduševljeni što se na hrvatskoj političkoj sceni pojavila takova osoba”.

Napominjem, da je I. Agotić prije prebjega obnašao dužnosti načelnika bezbednosti 5. Korpusa Ratnog vazduhoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu.

Autor: Denis Dorić-Den, nezavisni istaživač

1
Komentirajte

avatar
2500
1 Komentara
0 Odgovora na komentare
0 Sljedbenika
 
Komentar s najviše ocjena
Najviše odgovora na komentar
1 Autori komentara
Max Autor zadnjeg komentara

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
noviji stariji najviše ocjenjeni
Obavijesti me o:
Max
Gost
Max

Čim se stav službene britanske politike slaže sa stavom UDBE i KOS-a onda je jasno koliko je sati i koliko je stav Engleza relevantan i objektivan. Onaj tko je na tisuće hrvatskih vojnika isporučio Titu na klanje ne može imati drukčije mišljenje…